komentiraj (0) * ispiši * #
Foto © Jovica Drobnjak
Jeste li ikada bili stranac? Ne turist. Ne sudionik studentske ekskurzije. Ne učesnik konferencije. Već pravi, pravcati stranac, koji se jutrima budi u svijetu stranog mu jezika, koji ne poznaje mrežu javnog prijevoza ni infrastrukturu javnih službi koje mu trebaju da bi regulirao svoj status novog stanovnika grada ili mjesta u kojeg ga je život nanio. Stranac koji se srami svog neznanja lokalnih običaja i činjenice da s odraslim osobama ne može razgovarati kao odrastao čovjek, nego u najboljem slučaju, kao dijete koje zna tek nekoliko riječi jezika.
Niste? E onda nikad nećete moći pojmiti kako život u inozemstvu osim sjajnog lica ima i tmurno naličje. Kojeg sam na svojoj koži osjetila. Iako, nisam osjetila kako je spremiti cijeli svoj život u torbu ili par vrećica, i biti prisiljen napustiti svoj dom, bježati pred ratnim progonom i ovisiti o dobroti i naklonosti nekih znanih ili neznanih ljudi u čijoj ste životnoj svakodnevici pronašli sklonište. Biti izbjeglicom mora da je jedno od najstravičnijih životnih iskustava.
U Europi se posljednja velika izbjeglička kriza dogodila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nekoliko milijuna ljudi s Balkana našlo privremeno ili trajno utočište u zemljama (uglavnom) zapadne Europe. I Hrvatska je bila postala privremenim domom mnogobrojnim izbjeglicama, posebice Muslimanima i Hrvatima iz BiH.
Iz tog su migracijskog vala mnoge zapadnoeuropske države bile prisiljene učiti, snalaziti se i razvijati svoje politike prema silovitom pritoku stranaca. Mnogi od izbjeglica danas su državljani ili barem stanovnici s trajnom dozvolom boravka Austrije, Švedske, Norveške, Njemačke, Nizozemske, Italije. Mnoge od tih zemalja imaju značajnog iskustva s azilantima, ljudima koji tvrde da su u zemljama svoga podrijetla proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnog ili političkog mišljenja. A azilantska iskustva razvijaju tek kroz posljednja dva desetljeća, bivajući primorani nositi se sa stalnim prilivom ljudi iz ekonomski neprivilegiranih zemalja, često pogođenih i ratnim stradanjima (Libije, Tunisa, Alžira, Sirije, Afganistana, Konga, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, itd.)
A Hrvatska? Ima li opće nesretnika koji Hrvatsku vide kao životni raj? Iznenadit ćete se, ali ima. Tijekom prošle godine samo, 686 osoba podnijelo je u našoj zemlji zahtjev za azil. I njihov broj se iz godine u godinu povećava, jer 2010. godine bilo je „tek“ 259 zahtjeva za azil, a u prethodnim godinama brojka je varirala između stotinu do dvije stotine. Ipak, od 2004. godine od kad je Zakon o azilu na snazi, azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj dodijeljeni su tek šezdesetak osoba što daje zaključiti da hrvatske institucije (još uvijek) azil dodjeljuju na kapaljku . No, razumno je pretpostaviti da će trenutkom pristupanja Europskoj uniji Hrvatska postati mnogo poželjnije odredišno mjesto tražitelja/ica azila. I stoga je očito potrebno početi razvijati koherentnu azilantsku politiku, iskoordinirati aktivnosti državnih institucija koje se ostvarenjem prava azilanata bave, te napokon razmisliti i predložiti integracijsku politiku koja će omogućiti kvalitetno uključivanje u društvo onih koji su azil u Hrvatskoj dobili (i tim činom postali jednakopravni članovi naše političke zajednice). Ono što sigurnjaci i EUrokrati doživljavaju kao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku , ili pitanjem upravljanja granicom i borbe protiv nezakonitih migracija, ljudskopravaški aktivisti imenuju čovjekom u životnoj nevolji. Kojem je, srećom, civilizacijski razvoj preslikan u normama međunarodnog prava, osigurao minimum dostojanstva i u uvjetima nelegalnog prelaska granice i lišenja slobode, ponudio mu mogućnost traženja azila, ukoliko je u stanju dokazati da je njegov/njen straha od proganjanja radi njegove/njene rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja osnovan, te se zbog toga ne može ili ne želi staviti pod zaštitu zemlje svoga podrijetla.
Roderick Parkes u nekidan objavljenom članku na EUobserveru “Will emigration replace immigration as Europe’s populist flashpoint?” donosi podatke o tome da migracije stanovništva u Uniji u današnjim okolnostima treba drugačije sagledavati, prvenstveno kao mogućnost obogaćenja i ekonomskog rasta EU. Naime, ne imigriraju u zemlje članice tek siromašni, neobrazovani pretendenti na korištenje socijalne pomoći. Činjenica je da unutarunijske miggracije obuhvaćaju sve više obrazovanih ljudi, koji čak sele iz jedne u drugu državu članicu. Na primjer, prošle se godine više ljudi iselilo iz Španjolske, nego što ih je imigriralo. U prošlom desetljeću ukupno rumunjsko stanovništvo smanjilo se s 21.3 milijuna na 19 milijuna. U 2010 godini 1.21 milijun Grka nastanilo se u nekoj drugoj državi. Osim toga, podaci ukazuju na to da nemali broj imigranata u zemljama članicama svlada jezik i doprinosi društvenom i gospodarskom rastu.
Ograničiti težnju ljudi za boljim životom je nemoguće. Kako će kao zemlja članica naša zemlja biti u očima mnogih nesretnika/ica doživljavana kao raj na zemlji, i Hrvatskoj bilo mudro osmisliti politiku integriranja azilanta, i ustanoviti kako se njihovim uključivanjem u društvo naše zajednice mogu učiniti bogatijima, ne samo ekonomski, već i kulturalno. I policy paper (kako li se to kaže na hrvatskom jeziku?) „Challenges of integrating asylum migrants in Croatia“ kojeg je pripremila ekipa suradnika iz IMO-a sugerira kako bi rano i jasno elaboriranje integracijske politike azilanata zasigurno dobro došlo Hrvatskoj, koja je jednom nogom već u Uniji.
Sadržaj prava na pomoć pri uključivanju u društveni život
Zakon o azilu propisuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi. Osim toga, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Osobi kojoj je odobren status azilanta/azilantkinje država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini. I to je to. Nakon toga su prepušteni samima sebi. Ne čudi stoga što je nekoliko osoba s dobivenim azilom – napustilo Hrvatsku i vratilo se tamo odakle su bili pobjegli.
Kako bi se tijela javne vlasti (dakle, raznorazna ministarstva koja se pitanjima azila i azilantima bave) potaklo na izvršavanje ove potonje zakonske obveze, Centar za mirovne studije sazvao je neki dan u Saboru konferenciju pod naslovom „Integracijske politike i prakse – uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo“. Centar za mirovne studije već se naime dugi niz godina bavi azilantskim temama, doprinoseći ostvarenju ljudskih prava tražitelja/ica azila i azilanata. Kako bi javnosti predočili probleme i životne izazove tražitelja/ica azila snimili su dokumentarac pod naslovom "(K)raj na zemlji" koji govori o svakodnevnici tražitelja/ica azila. Težeći uspostavi okvira, zakonskih i institucionalnih koje bi omogućile bolji prihvat i naknadno integraciju osoba kojima se odobri boravak, azil ili privremena zaštita u našoj zemlji, Centar za mirovne studije zagovara donošenje Vladine integracijske politike.
Ksenofobni stavovi i predrasude prema tražiteljima/icama azila i azilantima/azilantkinjama koji su specifični za stanovništvo (svjedoči tomeprvotni javni bunt Kutinjana kada je u njihov grad smješteno prihvatilište za azilante